Propao si.
Mrtva jesen. Oko mene je sve ono sto na neki nacin prizeljkujem, nesto od cega se jezim. Ja volim jesen. I jesenje oluje. Da li je iko ikada upotrebio te reci? Jesenje oluje ne postoje. A ja ih ipak volim. Vreme za drzanje ruku. Ili vreme za setanje sa samim sobom. Kako kome. Njegove oci su bile za mene duboke, meke. Ljudi, ja sam se gubila u toj dozi neopisivog sjaja kojeg niko ne vidi u njegovim ocima. A ja se utapam sa njim. Stapam se sa njegovom grubocom i istovremenom neznocom. Odbijanjem i privlacenjem. Oboje, i odbijanje i privlacenje imaju isti rezultat. Privuku te. Nesto sto ne mozes da imas tako lako, i nesto sto mozes da imas lako, ali te privlaci i ti ne obracas paznju da je to lako osvojena tvrdjava. Tvrdjava koju svaka zena moze osvojiti. On je to. On je ta tvrdjava. Nisam ja los osvajac. Ne. Samo je tvrdjava propala, tako i moji pokusaji da omeksam srce od kamena. Propao si.